Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije
vitraj u našoj crkvi: "Marija osjenjena Duhom Svetim"
Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije vanjski je vjernički izraz jedne od četiriju dogmi koje je Katolička Crkva definirala o Djevici iz Nazareta.
Uz vjerske istine da je Gospa – Bogorodica, vazda djevica te dušom i tijelom na Nebo uznesena, Crkva je 8. prosinca 1854., kroz apostolsku konstituciju pape Pija IX. Ineffabilis Deus, svečano proglasila da je i bezgrješno začeta.
Riječ je, dakle, o vjeri kako je Bog, pripravljajući dostojan „stan“ svome Sinu koji se ima roditi, unaprijed očuvao Blaženu Djevicu Mariju od ljage istočnoga (tj. izvornoga, prvotnoga) grijeha.
Premda je od ove dogmatske definicije prošlo stoljeće i pol, u vjerničkoj praksi se nerijetko događa zabuna te se misli kako je ovo zapravo spomen na događaj kada je Gospa „osjenjena Duhom Svetim“ (usp. Lk 1,35) bez grijeha začela Isusa. Tomu na prvi pogled doprinosi i izbor svetoga evanđelja na misi (Lk 1,26-38) koji donosi upravo taj događaj – Anđelova navještenja Nazaretskoj Djevici.
Međutim, imajući na umu kako Bog svakom čovjeku ostavlja slobodu izbora i kako je Marija mogla odbiti anđelovu „ponudu“, Crkva evanđeoskim odlomkom o Marijinu pristanku da putem nje na svijet dođe Božansko Dijete, pokazuje – pučki rečeno – kako je Gospin „nema mi bude“ (lat. Fiat) zapravo „aktivirao“ Božji plan s ovom Djevojkom očuvavši je od grijeha još u krilu njezine svete majke Ane (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 488).
Marijin pristanak na suradnju s Bogom širom je otvorio vrata obilju milosti te je uzmogla cijeli život proživjeti bez grijeha.
Crkva je to u Ineffabilis Deus izričito definirala: „Izjavljujemo, proglašavamo i definiramo da je učenje koji drži kako je Presveta Djevica Marija, u prvom trenutku svoga začeća, posebnom milošću i privilegijom koju je dao Svemogući Bog, s obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja ljudskoga roda, očuvana od svake ljage istočnog grijeha, doktrina koju je Bog otkrio i zato ju svi vjernici trebaju vjerno i čvrsto vjerovati.“
S obzirom da se u Svetome pismu uopće i ne spominju imena Gospinih roditelja – Ane i Joakima, nego samo u apokrifnim spisima (Jakovljevo protoevanđelje), razdoblje prije ali i poslije definiranja ove vjerske istine, izazivalo je namalo kontroverzi: s argumentacijom da se, onda, iz Novoga zavjeta ne može ni zaključiti kako je Marija bezgrješno začeta. Stoga su protestanti većinom odbacili apostolsku konstituciju Ineffabilis Deus ustvrdivši kako je ona „vježbanje u papinskoj moći“. Također, pravoslavlje je, premda u svojoj liturgiji iznimno časti Mariju, pozvalo bilo Rimsku Crkvu „da se vrati vjeri ranih stoljeća“.
Ipak, vjera Crkve i Tradicija daju dovoljno činjenica za definiranje ove dogme. „Sav taj ‘sjaj sasvim jedinstvene svetosti’ koji Mariju ‘resi već od prvog časa njezina začeća’ dolazi joj potpuno od Krista: ona je ‘otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina’. Više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je ‘blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu’ (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, ‘prije postanka svijeta, da bude sveta i neporočna pred njim u ljubavi’ (Ef 1,4)“, zaključuje KKC 492.
Gospa je nova Eva i Majka Crkve čijoj se majčinskoj zaštiti utječu milijuni vjernika.
