PRISOJAČKA PREZIMENA: Beljani
Na duvanjskom području danas Beljani žive u Dobrićima (13 obitelji, 38 članova), Roškom Polju (4, 16), Prisoju, Tomislavgradu (8, 29).
Nema ih u biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. i 1768. godine, a to znači da je prezime kasnijeg postanka. Naime, Beljani su nastali od starog buškoblatskog roda Omrčena.
Prvi pisani spomen o Omrčenima na Buškom blatu je onaj iz 1735. godine, kada je makarski biskup Stipan Blašković u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji 12. srpnja uvečer stigao u Grabovicu i odsjeo u kući Ante Omrčena.
Na svom pak pastirskom pohodu biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine na buškoblatskom području zatekao 6 Omrčenovih obitelji, koje su imale 91 člana: u Grabovici 26-članu obitelj Tome Omrčena (Thomas Omarcen); dva Ivana Omrčena imaju obitelji od odnosno 25 članova; u Grabovici je dom imalo i lO-člano domaćinstvo Jure Omrčena; u Prisoju 2 Omrčenove kuće: Stipanova s 8 i Mijina s 5 ukućana.
Na krizmama, koje je 3. listopada i 1. studenog 1741. godine podijelio biskup Dragićević, Omrčeni se pojavljuju kao krizmanici i kumovi: krizmanici – Mate (8 godina), Jelena (7), Petar (8), Ante (7) i Iva (8) upisani su kao Omrčenovići, a s kraćom inačicom prezimena – Omrčen zabilježeni su Anastazija (7) i Margarita (7). I kumovi su upisani s obje inačice prezimena: Ana, Magdalena i Marko (dva put) Omrčenović, te Nikola jednom kao Omrčen a drugi put kao Omrčenović. Skraćivanje ili produživanje prezimena nije neuobičajeno za to doba.
U tijeku boravka u Grabovici biskup se Dragićević 1. studenog 1741. godine susreo i s jednim teškim slučajem. “Ovdje je našao Tomu Drmića i Vidu Omrčenović, zapisuje biskupov tajnik, koji su tvrdoglavno sklopili brak pred sucem nevjernikom (kadijom). Presvijetli je gospodin imao mnogo posla da ih dovede do pokajanja i konačno odriješi od kazne i venča pred župnikom”.
Istodobno Omrčen i ostavljaju brojne pisane tragove o svojoj nazočnosti i u susjednoj Cetinskoj krajini. Već 1720. godine obitelji oseljenog harambaše Martina Omrčena mletačke vlasti dodjeljuju u Udovičićima nešto zemlje, a 1736. zbog povećanja obitelji ovaj domaćin traži da mu se dadne u vlasništvo predio Gaj, što je kasnije i odobreno. Godine 1742. na čelu je banderije Omrčen, kojoj pripadaju sela Udovičići i Ovrlja, harambaša Mate Omrčen, koji se u ime Udovičićana tuži na nekorektno ponašanje okolnih seljaka glede imovine sela Udovičića.’ Mate Omrčen posjeduje i dio mlina na vodotoku Ovrlje. Omrčeni se pojavljuju u maticama župe Otok: u Otoku 1744, u Udovičićima 1750. i u Rudi 1748. godine. 5 Kasnije se Omrčeni naseljavaju u Tijarici.
Na buškoblatskom području Omrčeni (9 obitelji, 91 član) su zabilježeni i u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine u Grabovici (ustvari u Dobrićima, jer su oni tada u sastavu Grabovice): 17- člana obitelj Marka Omrčenovića (Marcus Omarcenovich), zatim Antina obitelj s 15, Mijina s 12, Matina sa 6 i Stipanova s 4 člana; u Buškom Blatu (danas Prisoje) dom ima Ante Omrčenović i njegovih 10 ukućana; u Vučić ima (današnje Golinjevo u općini Livno) živi 9-člana obitelj Jure Ornrčenovića; u Vržeralima živi 8-člano domaćinstvo Petra Omrčenovića.
Kad su buškoblatski Omrčeni promijenili prezime u Beljane? Svakako to se nije dogodilo odjednom, već postupno. Primjerice u maticama umrlih stare župe Grabovice isti je dan upisana smrt dvoje djece: 30. travnja 1841. umrle su: petomjesečna Jakoba (Jaka) Omrčen i Ivana kći Stipana Beljana, dijete od 3 mjeseca. Prezime Beljan javlja se i ranije, primjerice 1815. godine zabilježeno je u Smrčanima pokraj Livna, gdje i danas obitavaju pripadnici tog roda.
Što se tiče današnjih duvanjskih Beljana, oni svojom starinom smatraju Dobriće, odakle su oždseljavali u Prisoje (zaselak Privala), zatim u Gornju Grabovicu (prije 60 godina), te mnogo ranije (oko 1815) u Smrčane pokraj Livna. Omrčeni su ostali i na području Cetinske krajine, primjerice u Tijarici.
Za Beljane iz Roškog Polja u Ljetopisu župe Roško polje župnik fra Blaž Jerković tvrdi da su nastali od roda Nevistića.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.