PRISOJAČKA PREZIMENA: Franjići i Franići

Danas na duvanjskom području Franjići žive u Grabovici, a u Tomislavgradu obitava jedna dvočlana obitelj. Nekada je bila i jedna obitelj u Prisoju.

Pogledajmo gdje još ima Franića ili Franjića blizu Duvna. Na livanjskom području Franjići žive u Prologu, u Zabrišću kuće imaju i Franjići i Franići, dok su u Srnrčanima nastanjeni Franići. Na kupreškoj visoravni i u okolici Bugojna žive Franjići, koji su katoličke vjere, a Franići su pravoslavne vjeroispovijesti.

Jesu li Franjići i Franići, i jedno i drugo prezime je patronim od vlastitog imena Franjo ili Frano, jedan ili pak dva posebna roda? Za sada nema dovoljno dokaza da je riječ o dva roda.

Franići su u tom dijelu Bosne i Hercegovine pojavljuju u prvom biskupskom popisu kojeg je obavio fra Pavo Dragićević 1741/42. godine, bi to 5-člana obitelj Ivana Franića (Ioannes Franich) u Šujici. Još ih ima u Livnu i na Kupresu.

A sad jedno podsjećanje na neke pojave u jeziku, vezane za ovo prezime. Naime, glas “f’ u tadašnjem hrvatskom govornom jeziku nije praktično ni postojao, a bio je zamjenjivan s glasom “p” ili pak rjeđe s glasom “v”, pa smo zato imali pratre i vratre, a nije bilo fratara. Ipak u oba biskupska popisa u 18. stoljeću, i Dragićevićevu i Bogdanićevu, “f’ se pojavljuje samo u osobnom imenu Franciscus i prezirnenu Franich, ali ga nema primjerice u imenima Filip, Stipan ili prezirnenu Filipović, jer se pisalo Philipus, Steaphanus i Philippovich. Ovo je proizlazilo iz okolnosti da su se naši franjevci školovali u Italiji, dakako na talijanskom jeziku, u kojem glas “f’ postoji, ali je još važnije da se nalazi u imenu osnivača franjevačkih redova Svetog Franje Asiškog (Sanctus Franciscus de Asizi), koje je često u uporabi. Dakle, ako je glas “f” pod utjecajem službenog talijanskog jezika na prostorima pod mletačkom vlašću, bio uobičajen, onda ne treba zanemariti mogućnost da su Franići u Šujicu doselili iz obalnog dijela Dalmacije. Tako je primjerice u Sinju 1709. godine zabilježeno doseljavanje iz Kaštela, gdje je “f” bilo u uporabi, Ivana Franića pokojnog Ignacija.’ Ovome u prilog treba dodati i sačuvanu predaju o dalmatinskomb podrijetlu među Franjićima u Prologu pokraj Livna.

Na drugoj strani veoma je sigurno da pripadnici 10-člane obitelji Ante Franića (Antonius Franich), koju je 1768. godine zabilježio u Brišniku biskup fra Marijan Bogdanović, svoje prezime nisu izgovarali kao Franić nego kao Pranić ili Pranjić, pa tako otvaramo vrata nastanku današnjeg brišničkog prezimena Pranjić.

Osim Ante Franića u Brišniku biskup je Bogdanović 1768. godine zabilježio u Šujici 7-članu obitelj Tadije Franića (Thadeus Franich), u Jasenjanima pokraj Mostara 4-člano domaćinstvo Križana Franića (Crysantius Franich), u Kovačevu Polju, župa Rama, 20-člano kućanstvo Frane Franića (Franciscus Franich) i u Volujaku pokraj Jajca 4-članu obitelj Mate Franića (Matthaeus Franich).

Već je istaknuto da je vjerska pripadnost odijelila na Kupresu Franiće od Franjića. Priča, koju je zabilježio K. Draganović slobodno prepričana izgleda ovako:’ Franjići su na Kupres stigli prije 1768. godine, jer je upravo te godine kuga pomorila sedmoricu od devet braće Franjića u Malovanu. Dvojica pošteđenih s okuženog mjesta sele najprije u Osmanlije a onda u svoje današnje boravište – u Otinovce. Među braćom, pomorenom od kuge, jedan je bio oženjen s pravoslavkom iz Rilića, koja je bila prešla na katoličku vjeru. Nakon muževljeve smrti udovica se vratila roditeljima, ali se vratila i na pravoslavlje, te u tom duhu odgojila sinove Franu i Pavu, zadržavši im prezime Franić.

U matici krštenih stare župe Grabovice Franići se prvi put pojavljuju 22. ožujka 1855. godine, kada je upisano rođenje Petra sina Nikole Franića i majke Luce rođene Pavić.

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.